Povodom 30. jula – Svjetskog dana borbe protiv trgovine ljudima – oglasio se dr sci Mitar Radonjić, bivši rukovodilac prvog licenciranog Skloništa za žrtve trgovine ljudima u Crnoj Gori, ustanove koja je, kako navodi, za svega tri godine zbrinula 96 identifikovanih žrtava trgovine ljudima.
Radonjić tvrdi da je upravo nakon, kako je opisuje, brutalne medijske harange i niza prijava koje su, prema njegovim riječima, pravosnažno odbačene od strane nadležnih tužilaštava, ugašeno jedino sklonište koje je u tom trenutku bilo sposobno da operativno odgovori na potrebe svih kategorija žrtava trgovine ljudima.
Prema njegovim navodima, pod pritiskom dijela NVO sektora država je nakon gašenja tog skloništa uspostavila sistem koji danas formalno postoji, ali je suštinski daleko od standarda koje zahtijeva ovako osjetljiva oblast.
“Danas u teoriji imamo skloništa za sve kategorije žrtava. U praksi, imamo djecu žrtve trgovine ljudima smještenu zajedno sa djecom u sukobu sa zakonom, žene u improvizovanom objektu sa svega nekoliko mjesta, dok se muškarci upućuju u domove za stare. Ako je to napredak, onda je očigledno da smo promijenili značenje te riječi”, ističe Radonjić.
On podsjeća da je sklonište kojim je rukovodio primalo žene, muškarce i djecu na jednoj lokaciji, bez razdvajanja porodica, uz znatno manje troškove za državni budžet, koji su, kako tvrdi, bili manji za više stotina hiljada eura u odnosu na sadašnji model.
Posebno ukazuje na bezbjednosni segment rada.
“Dok danas poslove obezbjeđenja, prema dostupnim informacijama, nerijetko obavljaju zaposleni kojima to nije osnovna djelatnost ili spoljne zaštitarske službe, u našem skloništu radili su licencirani tjelohranitelji – bivši pripadnici Uprave policije, posebno obučeni za poslove bliske zaštite i rad sa žrtvama trgovine ljudima.”
Radonjić navodi da je jedna od najvećih vrijednosti tadašnjeg sistema bila tajnost lokacije skloništa.
“Više od dvije godine lokacija je ostala potpuno zaštićena. Danas gotovo cijela Crna Gora zna gdje se nalaze skloništa. Ironično je da su oni koji su najglasnije govorili o zaštiti žrtava, prema mom uvjerenju, svojim javnim djelovanjem doprinijeli upravo suprotnom.”
Govoreći o periodu u kojem je rukovodio ustanovom, Radonjić ističe da su stručni timovi prolazili posebne obuke, da su razvijani modeli reintegracije žrtava, uključujući i slučajeve usvajanja djece žrtava trgovine ljudima, što je, kako kaže, tada predstavljano kao primjer dobre prakse kojim se država ponosila.
“Zanimljivo je da se država rado hvalila rezultatima, ali je zaboravljala da pomene ko je stvarao sistem i obučavao ljude koji su te rezultate ostvarivali.”
Osvrćući se na razloge zbog kojih je, kako tvrdi, bio meta višegodišnje kampanje, Radonjić navodi da nikada nije pristajao na nezakonitosti niti prećutkivao propuste u radu pojedinih centara za socijalni rad.
“Možda je najveći problem bio to što nisam imao rastegljivu kičmu. Takvi ljudi, po pravilu, nijesu naročito poželjni u sistemima koji više vole poslušnost nego profesionalnost.”
Kada je riječ o radu pravosuđa, Radonjić naglašava da ne želi da komentariše pojedinačne odluke tužilaca, ali iznosi ocjenu da Crna Gora, nakon slučaja “Tajvan”, nije uspjela da procesuira nijedan ozbiljniji predmet trgovine ljudima.
Na kraju zaključuje da je stanje u ovoj oblasti danas zabrinjavajuće.
“Na papiru imamo gotovo sve – strategije, akcione planove, skloništa i stručnjake. U stvarnosti, sistem je, po mom mišljenju, postao primjer kako se funkcionalan model može urušiti. Kada od gotovine napravite veresiju, posljedice ne trpi administracija, već najranjivije žrtve kojima je zaštita najpotrebnija.”
Na Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima ostaje pitanje koje se ne može riješiti saopštenjima niti konferencijama: da li je Crna Gora zaista unaprijedila sistem zaštite ili je, nakon gašenja modela koji je davao konkretne rezultate, ostala sa institucijama koje mnogo bolje izgledaju u izvještajima nego u stvarnom životu?