Bjekstvo pravosnažno osuđene bivše specijalne tužiteljke, a svega nekoliko dana ranije i bjekstvo prvostepeno osuđenog vođe kriminalne grupe, predstavljaju ozbiljan bezbjednosno-pravni alarm.
Ne zbog samog čina bjekstva — jer on u kriminalnoj praksi nije novost — već zbog činjenice da se radi o osobama koje su godinama bile u fokusu institucija, pod formalnim nadzorom i sa jasno procijenjenim bezbjednosnim rizikom.
Ovdje nije riječ o propustu pojedinog službenika, već o sistemskom neuspjehu u primjeni mjera obezbjeđenja, procjene rizika i međuinstitucionalne koordinacije.
U bezbjednosno-pravnom smislu, bjekstvo osuđenog ili visoko rizičnog lica uvijek ukazuje na najmanje jednu od tri stvari: pogrešnu procjenu rizika, neadekvatne mjere nadzora ili kompromitovanost sistema. U ovom slučaju, indikativno je da su se oba bjekstva desila u kratkom vremenskom razmaku, što dodatno pojačava sumnju da problem nije incidentan, već strukturalan.
Posebnu težinu nosi činjenica da je jedna od osoba bila bivši nosilac jedne od najosjetljivijih pravosudnih funkcija. To znači da je raspolagala znanjem o procedurama, bezbjednosnim slabostima i institucionalnim obrascima reagovanja. U bezbjednosnoj terminologiji, takva osoba se ne tretira kao „običan osuđenik“, već kao lice sa povišenim operativnim kapacitetom.
Bjekstvo prvostepeno osuđenog šefa kriminalne grupe dodatno razotkriva opasnu praksu potcjenjivanja faze postupka. Prvostepena presuda nije pravna formalnost bez realnog efekta — ona je jasan indikator da je sud utvrdio visok stepen osnovane sumnje, često potkrijepljen opsežnim dokazima.
Upravo ta faza postupka nosi povećan rizik od bjekstva, jer osuđeni raspolaže i motivom i resursima da izbjegne konačnu sankciju. Ako se u toj tački ne primijene najstrože mjere nadzora, sistem svjesno prihvata bezbjednosni rizik.
Najopasnija posljedica ovih događaja nije fizičko odsustvo bjegunaca, već institucionalna poruka koja se šalje javnosti i kriminalnim strukturama.
Svako uspješno bjekstvo visokoprofilnog osuđenika jača percepciju nekažnjivosti i slabi autoritet države.
U bezbjednosnom smislu, to proizvodi sekundarnu štetu: demotiviše profesionalce unutar sistema, ohrabruje kriminalne mreže i otvara prostor za političku instrumentalizaciju pravosuđa.
Bezbjednosno-pravni odgovor ne smije se zaustaviti na disciplinskim mjerama nižeg nivoa. Potrebna je jasna linija komandne i institucionalne odgovornosti — od procjene rizika, preko odluka o mjerama nadzora, do njihove konkretne primjene.
Država koja ne može da zadrži pod kontrolom lica osuđena za teška krivična djela, ili ona koja su godinama bila dio njenog najvišeg pravosudnog aparata, šalje poruku slabosti. A slabost u bezbjednosnom sistemu nikada ne ostaje bez posljedica.
Ova bjekstva nisu incidenti.
Ona su dijagnoza.
Dijagnoza poslednjeg stadijuma kancerogenizovanog pravosuđa koje nismo uspjeli da očistimo.
I što se prije tako tretiraju, manja je cijena koju će društvo platiti!!!