Kad gori Crna Gora – svi vole vatrogasce.
Tada su heroji. Tada su „ponos države“. Tada političari dolaze pred kamere, tapšu ih po ramenu, slikaju se pored vozila i obećavaju veće plate, bolju opremu i bolji status.
A onda požar ugase vatrogasci.
I ugase se – političari.
Prođu kamere, prođu obećanja, prođe sezona. Vatrogasci ponovo ostanu sami sa malim platama, pripravnošću, prekovremenim radom i sistemom koji ih se sjeti tek kada ponovo zamiriše na dim.
Do sljedećeg požara.
Ili do sljedećih izbora.
Tada se opet sjete svojih „heroja“.
Kakvo licemjerje.
Još je gore što se službe zaštite i spašavanja prečesto tretiraju kao partijski plijen. Zaposli svog. Uhljebi svog. Nagradi svog. A kada zagusti, onda se očekuje da profesionalci, bez obzira na platu i uslove, rizikuju živote da bi popravljali posljedice tuđeg nemara.
Tako se od sistema pravi partijska prćija, a od vatrogasca – čovjek kojeg se sjete kad zatreba.
I onda se čudimo što sistem škripi.
Vatrogasna služba nije partijski odbor. Vatrogasno vozilo nije izborni bilbord. Vatrogasac nije glasački listić.
Ako već žele da se fotografišu sa vatrogascima, neka se jednom fotografišu i dok potpisuju odluku kojom im povećavaju plate.
Neka se slikaju dok obezbjeđuju sredstva za opremu.
Neka se slikaju kada rješavaju manjak kadra.
Neka se slikaju kada naprave sistem koji funkcioniše i onda kada nema požara.
Jer nije problem slikati se pored vatrogasca.
Problem je uraditi nešto za njega kada kamera nije uključena.
Vatrogasci nijesu sezonski heroji.
Sezonska je samo politička zahvalnost prema njima.
I zato sljedeći put, kada neki funkcioner stane pred vatrogasno vozilo i izgovori „naši heroji“, neka prvo odgovori na jedno jednostavno pitanje:
Šta ste za te heroje uradili kada nije gorjelo?
Ako je odgovor – ništa, onda sklonite kamere.
Jer vatrogasci gase požare.
A građani bi već jednom voljeli da vide ko će ugasiti političko licemjerje, partijsko uhljebljivanje i prazna obećanja koja gore mnogo duže od bilo koje požarne sezone.
Vatrogascima ne trebaju aplauzi. Treba im država koja ih neće pamtiti samo kada joj zatrebaju.