Više od 2000 fajlova i emisija nestalo je u jednom trenutku iz sistema RTV Podgorica. Obrisani su intervjui, arhive, istraživanja, godine rada i svjedočanstva koja su ostavljala trag o jednoj od najmračnijih priča savremene Crne Gore.
Ali među svim obrisanim sadržajem posebno odjekuje jedna činjenica — nestao je i dokumentarni film autora Mladena Stojovića o ubistvu Duška Jovanovića, koji je trebalo premijerno da bude emitovan tog dana u 20 časova.
I baš tu prestaje priča o “slučajnosti”.
Jer nije slučajno kada nestane sadržaj koji govori o Dušku Jovanoviću. Nije slučajno kada se briše materijal koji podsjeća javnost na nerazriješeno ubistvo glavnog urednika „Dana“.
Nije slučajno kada se pokušava ućutkati čovjek koji godinama odbija da spusti glavu i zaboravi.
Mladen Stojović nije pristao na ćutanje. I upravo zato smeta.
Godinama uporno kopa po temama koje bi mnogi željeli da ostanu zakopane. Godinama postavlja pitanja koja institucije izbjegavaju. Godinama podsjeća javnost da ubistvo Duška Jovanovića nije samo zločin nad jednim čovjekom, već rana države koja nikada nije zacijelila jer istina nikada nije do kraja izgovorena.
I svaki put kada se pojavi neko ko neće da ćuti — pipci hobotnice krenu da stežu.
Prvo pokušaju ignorisanjem.
Onda diskreditacijom.
A kada ni to ne uspije — pokušaju brisanjem.
Jer kukavice uvijek ratuju iz mraka.
Obrisati preko 2000 fajlova nije tehnička greška. To je poruka. Poruka da još postoje centri moći koji vjeruju da se istina može ugasiti pritiskom na dugme. Da se sjećanje može izbrisati zajedno sa snimkom. Da će ljudi odustati ako im uklonite platformu, emisiju ili dokumentarac.
Ali ono što očigledno nijesu shvatili jeste da se istina ne briše serverima.
Naprotiv.
Što više pokušavaju da sakriju priču o Dušku Jovanoviću, sve je jasnije koliko ih ta priča progoni. Dvadeset i više godina kasnije, postoje oni koji se Duška Jovanovića i dalje boje. Boje se njegovog imena. Boje se pitanja. Boje se činjenica. Boje se svega što podsjeća da nalogodavci, pomagači i zaštitnici možda nikada nijesu zaista nestali — već samo promijenili odijela i funkcije.
A posebno se boje Mladena Stojovića i ljudi sličnih njemu!
Jer Stojović nije pristao da bude dio kolektivnog zaborava. Nije pristao na ono čuveno “pusti više”. Nije pristao da se pomiri sa tim da se istina razvlači decenijama dok javnost polako otupljuje. Dok su mnogi ćutali, on je istraživao. Dok su drugi skretali pogled, on je otvarao pitanja. Dok su pojedini pazili da ne pređu nevidljive granice, on je išao pravo tamo gdje boli.
Mladen je išao i ide glavom gdje mnogi ne smiju nogom kročiti ni nosa promoliti!
Zato danas ne brišu samo fajlove.
Danas pokušavaju da izbrišu trag da je neko imao hrabrosti da govori.
Jer sistem koji godinama nije dao punu istinu o ubistvu Duška Jovanovića najbolje pokazuje svoje lice upravo onda kada pokušava da uguši svaku novu riječ o njemu. To je isti onaj mentalitet koji vjeruje da je strah jači od istine. Da je moć jača od pamćenja. Da će ljudi ćutati ako ih dovoljno pritisnete.
Ali postoji problem za sve one koji godinama pokušavaju da zataškaju, razvuku i obesmisle borbu za istinu:
Mladen Stojović nije odustao.
I neće odustati.
Jer postoje ljudi koje možete napasti, opstruirati i pokušati izbrisati — ali ih ne možete natjerati da ćute.
A postoje i svi oni koji će biti uz Mladena do samog kraja – jer nazad ne postoji!
A upravo takvih se najviše plaše.
Mogu obrisati emisiju.
Mogu ukloniti dokumentarac.
Mogu ugasiti naloge i fajlove.
Ali ne mogu ugasiti ono što ih najviše progoni — istinu da se Duška Jovanovića i mrtvog boje.