85-GODIŠNJI OSUĐENI I DALJE NA SLOBODI — KO ČEKA DA SE DESI NOVO KRIVIČNO DJELO?
Ovo više nije samo pitanje izvršenja jedne presude. Ovo je pitanje odgovornosti pravosuđa za zaštitu djeteta i javnosti.
Milojica Vujisić (85), prema javno objavljenim informacijama, pravosnažno je osuđen na pet godina zatvora zbog seksualnog napastvovanja petogodišnje djevojčice. Rješenje kojim je odbijeno odlaganje kazne postalo je pravosnažno 7. septembra. Pozvan je da se 15. septembra javi na izdržavanje kazne.
Nije se pojavio.
I sada slušamo da će biti prinudno sproveden.
Ne sjutra. Ne „kad se steknu uslovi“. Pravosnažno osuđeni treba da ide na izdržavanje kazne.
Posebno je skandalozno što se ovdje ne govori o nekom bezazlenom prekršaju, već o presudi za seksualno nasilje nad maloljetnim djetetom.
A onda imamo i okolnost koju pravosuđe ne smije da ignoriše: prema riječima majke, osuđeni se nalazi na svega oko 50 metara od njihove kuće.
Ako je već utvrđeno da je počinio seksualno krivično djelo nad djetetom, kako je moguće da porodica žrtve živi u neposrednoj blizini osuđenog dok on još nije otišao na izdržavanje kazne?
Ko procjenjuje rizik? Ko štiti dijete? Ko preuzima odgovornost ako se dogodi novo krivično djelo?
To nijesu dramatična pitanja radi naslovnice. To su pitanja koja pravosuđe mora sebi postaviti prije nego što bude kasno.
Jer postoji sasvim razuman javni strah od mogućnosti ponavljanja nedopuštenog ponašanja kada je riječ o osobi koja je već pravosnažno osuđena za seksualno krivično djelo, posebno kada je, prema navodima majke, i dalje u neposrednom komšiluku porodice žrtve.
Ne treba čekati da se dogodi nova tragedija da bi neko rekao: „Nijesmo mogli predvidjeti.“
Pravosuđe nije tu samo da presudi nakon što se zlo dogodi.
Pravosuđe mora da obezbijedi da se pravosnažna kazna izvrši, a nadležni organi moraju postupati tako da se rizici po žrtvu i druge potencijalne žrtve ozbiljno shvate.
Majka djevojčice štrajkuje glađu.
Dijete, prema njenim riječima, prolazi kroz tešku psihičku krizu.
A osuđeni se, prema tim navodima, nalazi praktično pred njihovim vratima.
I institucije još uvijek pričaju o proceduri.
Dosta je birokratskog skrivanja iza papira.
Ako nema zakonske prepreke za izvršenje kazne — sprovedite presudu.
Ako postoji — javno recite koja.
Ako postoji procjena rizika — javnost ima pravo da zna koje su mjere zaštite preduzete.
Jer najgora moguća situacija bila bi da institucije čekaju da se dogodi nešto novo, pa tek onda počnu da traže odgovore.
Dijete ne smije biti test za efikasnost pravosuđa.
Presuda je donijeta.
Kazna je izrečena.
Sada je red na državu da pokaže da pravda nije samo ono što piše u presudi.
Pravda je i zaštita žrtve. Pravda je izvršenje kazne. Pravda je prevencija novog nasilja.
Ako pravosuđe zakaže baš na tom ispitu, onda nije dovoljno reći da je „procedura u toku“.
Jer kada je bezbjednost djeteta u pitanju, pitanje više nije šta će institucije uraditi sjutra.
Pitanje je:
ŠTA AKO SJUTRA BUDE PREKASNO?