U uređenim državama ljudi nestaju iz života – povlače se, emigrušu, umiru.
U neuređenim državama nestaju osuđeni kriminalci. I to ne bilo kakvi.
Nestane čovjek osuđen za stvaranje kriminalne organizacije, za produženo krivično djelo krijumčarenje, za dva krivična djela protivzakonitog uticaja putem pomaganja, kao i za sprečavanje dokazivanja. Nestane neko ko je, po presudama suda, bio duboko upleten u sistemski kriminal.
Nestane — bez traga, bez odgovora, bez ozbiljnog objašnjenja.
I tada pitanje više nije gdje je on.
Pitanje je: kako je to uopšte moguće?
Kako je moguće da osoba sa takvom presudom, sa takvim bezbjednosnim profilom, sa takvom istorijom i vezama, uspije da nestane iz sistema koji navodno zna sve, vidi sve i kontroliše sve? Kako je moguće da država koja ima kamere, baze podataka, operativne centre i službe — ostane slijepa baš u ovom slučaju?
I još važnije: kako je moguće da nestanak takvog profila ne proizvede alarm, paniku, ostavke i vanredne mjere, već uglavnom — tišinu?
Ta tišina ne izgleda kao nemoć.
Ta tišina više liči na prećutni dogovor da se ne postavljaju pogrešna pitanja.
Jer ovdje nije riječ o bjeguncu koji je preskočio komšijinu ogradu. Riječ je o osobi koja je decenijama djelovala uz sistem, kroz sistem i sa sistemom činjenicom da je sin žene koja je taj i takav oravosudni sistem kreirala.
O nekome ko je znao kako institucije dišu, ko ih je koristio i zloupotrebljavao.
O nekome ko nije bio protiv države — već njen mračni produžetak, a što bi danilovgrađani rekli – njen ,,prispjenak“.
Zato nestanak ovakvog osuđenika ne djeluje kao bezbjednosni propust, već kao indikator da sistem još uvijek ima džepove lojalnosti bivšem režimu. Džepove u kojima se naredbe ne zapisuju, u kojima se „ne vidi“, „ne čuje“ i „nije u nadležnosti“.
Zvanično, svi su zatečeni, iznenađeni i ,,uvređeni“.
Nezvanično, niko ne izgleda zatečeno, iznenađeno, a ponajmanje uvrijeđeno. Osim nas koji smo žrtve njihovih beznjednosno – medijskih ,,pipaka“.
I, u finalnom paradoksu: oni koji su ga trebali privesti pravdi zapravo se pravdaju da je „bio tu juče“.
„Pa dođi juče“
Kao da je to ozbiljan argument, kao da pravda može da putuje unazad, i kao da je odgovornost nešto što se može premjestiti u vremenu.
I dok sistem i nadležni ćute, postavlja se pitanje: hoće li oni koji su ranije protestovali protiv hapšenja ostatka kriminalne piramide i pozivali na ostavke sada tražiti iste te ostavke zbog bjegstva ovog lica?
Ili će se ponovo primijeniti dvostruki aršini, prema kojima neki, koji su na pravdi Boga osuđeni jer su štitili dom i uspomenu na najbliže, zaslužuju javni gnjev i pozive na odgovornost, dok drugi prolaze bez pitanja?
Institucije se pozivaju na procedure, na istrage u toku, na operativnu tajnost. Ali nijedna procedura ne objašnjava kako nestaje čovjek osuđen za organizovani kriminal, dok se običnim građanima mjeri svaki korak, svaki papir i svaka greška.
Ovdje se ne radi samo o bjeguncu.
Radi se o ogoljenoj nemoći sistema koji nikada nije do kraja raskrstio sa sopstvenom prošlošću.
Jer sistemi koji su zaista reformisani ne gube ovakve ljude.
Oni ih čuvaju, nadziru, privode i procesuiraju do kraja.
Sistemi koji ih gube — ili ih puštaju — to čine jer još uvijek postoje veze, dugovi, strahovi ili lojalnosti.
Možda nema zavjere., da ne griješim dušu…
Možda je samo riječ o tromosti, neznanju i haosu.
Ali u državi sa ovakvom istorijom, sa ovakvim bezbjednosnim strukturama i ovakvim biografijama na vrhu institucija, konspirativnost se ne rađa iz mašte, već iz iskustva.
I dok god nadležni mogu da kažu „bio je tu juče“, dok god pravda odgovara kroz frazu umjesto djelom, nestanak ovakvih ljudi neće biti anomalija.
Biće simptom.
Simptom države koja još uvijek ne služi pravdi, već onima koji su je godinama držali zarobljenom.