Podnošenje krivične prijave protiv direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost nije pitanje političkog obračuna, već pitanje elementarnog poštovanja pravnog poretka države. Upravo zato zabrinjava brzina i koordinisanost kojom su pojedini djelovi NVO sektora i njima bliski medijski krugovi pohitali da unaprijed ospore svaku mogućnost utvrđivanja odgovornosti, prije nego što su nadležni organi uopšte imali priliku da sprovedu zakonom propisane procedure.
Već godinama u Crnoj Gori djeluje dobro uvezana interesna struktura sastavljena od dijela nevladinog sektora, medijskih aktivista i političkih istomišljenika koja sebi pokušava da obezbijedi status nedodirljivosti. Njihova poruka je jednostavna: oni mogu optuživati svakoga, objavljivati šta god žele, raspolagati podacima iz istraga, kompromitovati operacije bezbjednosnog sektora i javno presuđivati pojedincima, ali kada se postavi pitanje njihove odgovornosti ili odgovornosti njima bliskih osoba, tada nastaje orkestrirana kampanja pritiska na institucije.
To više nije borba za demokratiju. To je pokušaj uspostavljanja monopola nad istinom i političke kontrole nad pravosuđem i bezbjednosnim sektorom.
Posebno je indikativno da se isti oni koji danas drže lekcije o slobodama i ljudskim pravima nijesu tako ponašali u vrijeme bivšeg režima. Tada nije bilo ovakve hrabrosti. Tada nije bilo svakodnevnog objavljivanja osjetljivih informacija. Tada nije bilo agresivnih kampanja protiv nosilaca vlasti i bezbjednosnih struktura. Tada su mnogi ćutali pred ozbiljnim zloupotrebama sistema, političkim pritiscima i pojavama koje danas pokušavaju predstaviti kao najveće prijetnje demokratiji.
Još manje je bilo pokušaja da se organizovano osporava odgovornost pojedinaca bliskih njihovim strukturama. Naprotiv, tada je vladao gotovo potpun muk kada su u pitanju bile afere koje su potresale državu. Danas, međutim, svaka krivična prijava protiv pripadnika privilegovanog kruga automatski se proglašava političkim progonom, napadom na slobodu medija ili ugrožavanjem civilnog društva.
Takva selektivnost razotkriva suštinu problema.
Nije ovdje riječ o zaštiti ljudskih prava. Nije riječ ni o zaštiti slobode izražavanja. Riječ je o zaštiti sopstvenih pozicija, uticaja i interesa. Kada zakon pokuca na vrata njihovog kruga, odjednom se aktiviraju saopštenja, peticije, međunarodne adrese i medijske kampanje. Kada su drugi bili izloženi pritiscima, progonima ili institucionalnoj sili, takve energije uglavnom nije bilo.
Zato država mora poslati jasnu poruku: niko nije iznad zakona.
Ako postoje osnovi sumnje da je došlo do nezakonitog postupanja, neovlašćenog raspolaganja tajnim podacima, ugrožavanja bezbjednosnih interesa države ili ometanja rada institucija, nadležni organi imaju ne samo pravo već i obavezu da postupe. NVO status, medijska funkcija ili politička podobnost ne mogu predstavljati zaštitni štit od zakonske odgovornosti.
Posebno je opasna praksa prema kojoj pojedini medijski i aktivistički krugovi sebi daju za pravo da objavljuju informacije koje mogu ugroziti istrage, kompromitovati operativni rad službi ili narušiti nacionalnu bezbjednost, a da istovremeno očekuju apsolutni imunitet od bilo kakve institucionalne reakcije. Nijedna ozbiljna država ne funkcioniše na takvim principima.
Crna Gora mora konačno izaći iz faze u kojoj se pojedini centri moći predstavljaju kao nedodirljivi „čuvari demokratije“, dok istovremeno za sebe zahtijevaju privilegije koje ne pripadaju nijednom građaninu. Vladavina prava ne podrazumijeva da su institucije dužne da ćute pred mogućim nezakonitostima zato što bi se neko mogao naljutiti ili organizovati medijsku kampanju.
Naprotiv.
Snaga države mjeri se sposobnošću da zakon primjenjuje jednako prema svima – prema političarima, direktorima agencija, novinarima, aktivistima i predstavnicima nevladinog sektora. Onog trenutka kada bilo koja grupa povjeruje da joj pripada pravo da bude izuzeta od odgovornosti, počinje urušavanje pravnog poretka.
Zato strah od NVO lobija i medijsko-populističkih mešetara mora prestati. Institucije nijesu formirane da bi služile interesnim grupama, već da bi štitile državu, zakon i javni interes. A javni interes nikada ne može biti iznad zakona samo zato što to zahtijeva nečiji politički, medijski ili aktivistički status.