Juče smo imali priliku da svjedočimo još jednom primjeru lokalne političke samodovoljnosti, onog dobro poznatog sindroma po kojem pojedini odbornici, čim sjednu u skupštinske klupe, počnu da vjeruju da su postali vrhovni autoriteti za sve – od bezbjednosti do tumačenja zakona.
Pa da razjasnimo jednu stvar koju bi trebalo da zna svako ko pretenduje da obavlja javnu funkciju: Uprava policije nije dužna da podnosi izvještaje lokalnim parlamentima. To nije zakonska obaveza. To je dobra praksa, izraz institucionalne saradnje i uvažavanja lokalne zajednice. Drugim riječima, kada predstavnik Uprave policije dođe pred lokalni parlament, on ne dolazi zato što mora, već zato što želi da pruži informacije i pokaže otvorenost prema građanima preko njihovih izabranih predstavnika.
Zato je utoliko poraznije kada se takav gest dočeka omalovažavanjem, dociranjem i pokušajima demonstracije političke sile od strane ljudi koji su, objektivno gledano, samo privremeni stanari lokalne političke scene. Funkcije prolaze, mandati ističu, a institucije ostaju. Niko nije postao važan zato što je dobio nekoliko stotina glasova na lokalnim izborima.
Posebno je simptomatično što pojedinci koji danas najglasnije dijele lekcije o radu policije sa bezbjednošću imaju dodir uglavnom u dvije situacije – kada očekuju da ih policijski službenici progledaju kroz prste zbog nepropisnog parkiranja ili kada se nadaju da neće biti procesuirani zbog sopstvenih postupaka. Izuzetaka, naravno, ima, ali su rijetki i lako prepoznatljivi.
Još je apsurdnije da oni koji nijesu pokazali elementarno poštovanje prema policijskoj profesiji, pa ni prema inicijativama poput nagrađivanja najboljih službenika, danas sebi daju za pravo da ocjenjuju profesionalizam ljudi koji svakodnevno nose odgovornost za bezbjednost građana.
Posebnu pažnju zaslužuje i besmislena rasprava o nošenju službenog oružja. Policijski službenik ima ne samo pravo, već i zakonsku obavezu da postupa u skladu sa propisima koji uređuju njegov status, ovlašćenja i opremu. Službeno oružje nije modni detalj niti lični hir policajca, već sastavni dio njegove službene opreme. Nijedan lokalni akt, poslovnik, odluka ili nečija trenutna politička inspiracija ne može biti iznad zakona države. Ako zakon propisuje da policijski službenik nosi službeno oružje pod određenim uslovima, onda ne postoji lokalna administrativna akrobatika koja mu može zabraniti ulazak u zgradu opštine zbog toga.
U cijeloj priči posebno imponuje suzdržanost i profesionalnost policijskog službenika koji je bio predmet neprimjerenih komentara. Umjesto da odgovori istom mjerom, ostao je na nivou institucije koju predstavlja. To je razlika između ljudi koji razumiju odgovornost javne službe i onih koji javnu funkciju doživljavaju kao priliku za ličnu promociju.
Poštovanje se ne traži galamom, titulama ni funkcijama. Ono se zaslužuje ponašanjem. A kada predstavnici institucije koja nije ni obavezna da podnosi izvještaj lokalnom parlamentu ipak dođu da pokažu transparentnost i odgovornost, najmanje što zaslužuju jeste elementarna pristojnost.
Sve ostalo govori mnogo više o onima koji postavljaju pitanja nego o onima koji na njih odgovaraju.