Današnju akciju privođenja i protjerivanja ruskih državljana iz Crne Gore smatram ozbiljnim povodom za preispitivanje efikasnosti nacionalno-bezbjednosnog sistema, kvaliteta operativnih procjena i pravovremenosti preventivnog djelovanja nadležnih službi.
Ako su postojali bezbjednosni indikatori i operativna saznanja koja su ukazivala na potencijalni rizik, postavlja se ključno pitanje: zašto se reaguje tek nakon ulaska tih lica u Crnu Goru, umjesto da se rizik pravovremeno identifikuje i, u skladu sa zakonom, spriječi?
Suština obavještajno-bezbjednosnog rada jeste u ranom prepoznavanju prijetnji, kvalitetnoj procjeni rizika, razmjeni operativnih informacija i preventivnom djelovanju. Naknadna privođenja i protjerivanja ne mogu sama po sebi biti dokaz efikasnosti sistema, ukoliko istovremeno ostaje otvoreno pitanje da li su eventualni propusti mogli biti izbjegnuti.
Bezbjednosna služba svoj profesionalizam ne dokazuje naknadnim spektaklom, već sposobnošću da potencijalne prijetnje prepozna prije nego što postanu operativni problem.
Zato smatram da je neophodno ispitati da li su funkcionisali mehanizmi bezbjednosnih provjera, procjene prijetnji, granične kontrole i međuinstitucionalne koordinacije. Ukoliko je bilo mogućnosti za preventivno postupanje, a ona nije iskorišćena, odgovornost za eventualne propuste mora biti utvrđena.
Nacionalna bezbjednost nije medijska predstava, niti prostor za institucionalnu samohvalu. Crnoj Gori su potrebne službe koje djeluju pravovremeno, stručno i preventivno, a ne sistem koji tek nakon nastalog događaja pokušava da demonstrira efikasnost.
Prije nego što se ova akcija proglasi uspjehom, javnost zaslužuje odgovor na najvažnije pitanje: da li je sistem pravovremeno prepoznao rizik ili je reagovao tek kada je preventivno djelovanje već moglo biti zakasnilo?