Ono što je godinama bilo pažljivo maskirano kroz navodnu borbu za „slobodu medija“, danas se otvoreno pretvara u kampanju protiv svakoga ko pokušava da sprovede zakon – pa čak i protiv onih međunarodnih partnera koji podržavaju borbu protiv kriminala.
Zato danas svjedočimo paradoksu: isti krugovi koji su godinama pokušavali da se predstave kao „čuvari demokratije“ sada bez ikakvog ustručavanja napadaju i Evropsku uniju, ali i svakoga ko je pokušao da uvede red u sistem u kojem su oni decenijama živjeli od haosa, pa i putem pravih ili lažnih likova!
Možda je upravo zato i najiskreniji osjećaj koji danas imam – zadovoljstvo! Zadovoljstvo što su me upravo predstavnici takvog i takvog „novinarstva“ godinama predstavljali kao „nasilnika“. Jer kada vas personifikacija propagandnog novinarstva, čija je osnovna funkcija odbrana kriminalnih struktura, pokušava diskreditovati – to je najbolji dokaz da ste na pravoj strani.
Danas je više nego očigledno da gotovo svaki „novinar“ koji se godinama bavio mojim likom i djelom dolazi iz istog kruga – iz medija koji otvoreno brane i promovišu osuđene šefove kriminalnih grupa, relativizuju njihove zločine i pokušavaju da kriminal pretvore u politički ili medijski narativ.
Istovremeno, ti isti mediji napadaju svakoga ko se suprotstavi kriminalu – i to na najniži mogući način. Bez dokaza, bez činjenica, bez profesionalnih standarda. Uz „rekla-kazala“ konstrukcije, čaršijske insinuacije i ono što najviše podsjeća na kafanske ili, još preciznije, „babske“ priče koje se potom pokušavaju prodati kao istraživačko novinarstvo.
U takvom ambijentu više nije ni iznenađenje što su mete upravo oni koji pokušavaju da primijene zakon. Jer kada zakon počne da funkcioniše – prvi koji osjete posljedice nijesu samo kriminalci, već i oni koji su godinama živjeli od njihove zaštite.
Ipak, postoji nešto što je možda još poraznije od samih propagandnih tekstova. A to su oni koji takva pisanija uzimaju kao argument. Oni koji tekstove čiji je jedini cilj odbrana lika i djela kriminalaca, šefova kriminalnih grupa, višestrukih ubica i narko-dilera pokušavaju predstaviti kao relevantan dokaz protiv bilo koga.
To govori više o stanju dijela javnog prostora nego o bilo kome ko je bio meta tih kampanja. Jer kada propaganda postane argument, a zaštita kriminalaca novinarska misija – tada više ne govorimo o medijima, već o produženim rukama jedne davno kompromitovane strukture.
Zato je danas jasnije nego ikada: ova borba nikada nije bila samo politička ili lična. Ona je borba između države i onih koji su godinama živjeli izvan nje. Između zakona i sistema koji je opstajao zahvaljujući kriminalu, propagandi i strahu.
A kada takav sistem počne da gubi – prvo što pada jesu maske.
Danas ih više nema.
I to je, možda, najvažnija promjena koju smo nakon 2020-te uspjeli da izborimo!!!