Do štrajkova glađu, odnosno dobrovoljnog protestnog gladovanja, dolazi u različitim kontekstima, ali oni uglavnom daju povoda za dileme u okruženjima u kojima su ljudi lišeni slobode (zatvori, pritvori i imigracioni pritvorski centri). Oni često predstavljaju oblik protesta ljudi koji nemaju drugog načina da obznane svoje zahtjeve. Odbijajući da se hrane tokom znatnog perioda, oni se obično nadaju da će postići izvjesne ciljeve time što će vlastima prouzrokovati negativan publicitet.
Kratkoročna ili simulirana odbijanja hrane rijetko dovode do etičkih problema. Istinsko i prolongirano gladovanje nosi sa sobom rizik od smrti ili trajnog oštećenja kod osoba koje štrajkuju glađu i može dovesti do konflikta vrijednosti za ljekare.
Osobe koje štrajkuju glađu ne žele da umru, ali neki od njih mogu biti spremni na to kako bi postigli svoje ciljeve. Ljekari moraju da utvrde istinsku namjeru dotičnog pojedinca, naročito kada je riječ o kolektivnim štrajkovima ili u situacijama u kojima pritisak okoline može predstavljati faktor.
Etička dilema pojavljuje se kada osobe koje štrajkuju glađu, a, po svemu sudeći, izdale su jasne upute da ne budu podvrgnute resuscitaciji, dosegnu stepen kognitivne smetnje.
Princip beneficijencije nalaže ljekarima da ih podvrgnu resuscitaciji, ali poštovanje individualne autonomije odvraća ljekare da intervenišu ukoliko je data valjana i upućena izjava o odbijanju.
Dodatna teškoća pojavljuje se u nadziranim uslovima budući da nije uvijek jasno da li su upute koje je osoba koja štrajkuje glađu dala unaprijed izdate dobrovoljno i uz odgovarajuće informacije o posljedicama.
U Crnoj Gori je u poslednje vrijeme u žižu javnosti došla situacija kada je jedan bivši visoki tužilački funkcioner stupio u štrajka glađu vođen određenim svojim razlozima za tu odluku, odnosno stupio je u dobrovoljno protestno gladovanje u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija, odeljenju istražnog zatvora u Spužu.
Ono što je najviše zaintrigiralo javnost u dijelu zabrinutosti za zdravstveno stanje ovog pritvorenika a u krajnjem I za njegov život jeste tvrdnja da će u slučaju njegove smrti donosioci odluka u tužilačkoj organizaciji I sudstvu biti odgovorni zbog povrjeđivanja člana 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima, odnosno prava na život.
Ovo djelovanje pritvorenika je predviđeno Deklaracijom svjetskog medicinskog udruženja u vezi sa osobama koje štrajkuju glađu a iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija je za medije izjavljeno da će oni postupati upravo u skladu sa ovom Deklaracijom, koja se kolokvijalno naziva I Malteškom deklaracijom jer je usvojena na 43 skupštini Svjetskog medicinskog udruženja na Malti 1991. Istinitog izvještavanja radi, ova Deklaracija je kasnije urednički revidirana na 44 skupštini Svjetskog medicinskog udruženja u Marbelji 1991, a ova revidirana verzija usvojena 2006 godine u Pilanesbergu.
Nakon same preambule ,,Malteške deklaracije“, definisani su i principi postupanja prema osobama koje pritvoru/zatvoru stupaju u dobrovoljno protestno gladovanje i definisani su kroz dužnost etičkog postupanja, poštovanje autonomije, korist i štetu odnosno princip beneficijacije, odvagivanje dvojnih lojalnosti, kliničku nezavisnost, povjerljivost i sticanje povjerenja.
Sama Deklaracija jasno definiše i smjernice o postupanju ljekara u ovim slučajevima pa se suštinski postupak praćenja zdravstvenog stanja osobe koja dobrovoljno protestno gladuje svodi na već jasno definisane korake.
Dakle, formalno-pravno gledajući, situacija kada zatvorenik ili pritvorenik dobrovoljno protestno gladuje je jasno predviđena u međunarodno prepoznatoj pravnoj praksi i predviđa jasne smjernice za postupanje u tim slučajevima, jer na kraju krajeva, sve ono što neko dobrovoljno čini predstavlja izraz njegove volje.
Praksa Evropskog Suda za ljudska prava
U godinama iza nas, bilo je više pritužbi Sudu za ljudska prava povezanih sa dobrovoljnim protestnim gladovanjem u zatvorima širom svijeta od kojih su se neka završila i smrću osobe koja je prethodno dobrovoljno protestno gladovala.
Slučaj Horoz protiv Turske 31. mart 2009.
Sin podnositeljke predstavke preminuo je u zatvoru 2001. poslije štrajka glađu kojim je protestovao zbog uvođenja zatvora tipa F, koji su bili tako projektovani da umjesto klasičnih spavaonica imaju prostorije za po dvije ili tri osobe. Pred Evropskim sudom za ljudska prava podnositeljka predstavke se, prije svega, pritužila zbog toga što su sudske vlasti odbile da oslobode njenog sina uprkos tome što je to predložio Institut za sudsku medicinu, i ta odluka je , kako je navela, dovela do njegove smrti. Evropski sud za ljudska prava je stao na stanovište da se u ovom slučaju nije radilo o povredi člana 2. (Pravo na život) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava u vezi sa smrću sina podnositeljke predstavke budući da nije bilo mogućno ustanoviti uzročno-posledičnu vezu između odbijanja da on bude pušten na slobodu i njegove smrti. ESLJP je primijetio da je u ovom slučaju smrt očigledno bila posljedica štrajka glađu. Podnositeljka predstavke nije se pritužila ni na uslove boravka u zatvoru njenog sina, niti je ukazala da se prema njemu neadekvatno postupalo. Iako bi bilo poželjno da je čovjek o kome je riječ bio pušten iz zatvora saglasno izveštaju Instituta za sudsku medicinu, nema dokaza koji bi dopustili Evropskom sudu da kritikuje način na koji su domaće sudske vlasti procijenile informacije iz tog izveštaja. Isto tako, ESLJP nije ustanovio nijedan element pomoću koga bi mogao da ospori zaključak istrage ministra pravde po kome nije bilo osnova za pokretanje daljeg postupka. ESLJP je stoga ustanovio da su vlasti u potpunosti ispunile svoju obavezu da zaštite fizički integritet sina podnositeljke predstavke, konkretno tako što mu je obezbeđen odgovarajući ljekarski tretman i one se ne mogu kritikovati zbog toga što su prihvatile njegovo jasno odbijanje da dopusti bilo kakvu intervenciju, čak i uprkos tome što je njegovo zdravstveno stanje bilo takvo da mu je život bio ugrožen
Pandjikidzé i drugi protiv Gruzije 6. mart 2007. (Odluka o prihvatljivosti)
Pozivajući se na član 3. Konvencije (Zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja), prvi podnosilac predstavke se, prije svega, pritužio na odsustvo reakcije nadležnih vlasti na njegov štrajk glađu u trajanju od 115 dana od februara do maja 2001, dok je boravio u pritvoru do početka sudskog postupka. Kada je riječ o štrajku glađu podnosioca predstavke u koji je on stupio da bi izrazio neslaganje s krivičnim postupkom koji je protiv njega pokrenut, ESLJP je primetio da on nikada nije bio prisilno hranjen i da u svojoj predstavci nije naveo da je trebalo da vlasti pribjegnu takvom metodu. Iako je njegovo zdravstveno stanje moralo biti pogoršano, iz sudskog spisa ne može se zaključiti da mu je život bio izložen očiglednoj opasnosti usljed stava vlasti, te da bi stoga prisilno hranjenje moglo biti opravdano samo ako je postojala neka „medicinska nužnost” ili ako je on bio lišen ljekarske njege koja je primjerena njegovom zdravstvenom stanju ili ako mu je zdravstveno stanje bilo takvo da on više nije mogao da boravi u zatvoru. Sa svih tih razloga ESLJP je predstavku proglasio neprihvatljivom kao očigledno neosnovanu prema članu 35. Konvencije (Uslovi prihvatljivosti).
Özgül protiv Turske 6. mart 2007. (Odluka o prihvatljivosti)
Podnosilac predstavke je stupio u štrajk glađu u junu 2001. godine, dok je boravio u zatvoru. Nekoliko mjeseci kasnije primljen je u bolničko odeljenje rezervisano za zatvorenike, ali je odbio liječenje. Pregledan je u Institutu za sudsku medicinu i dijagnostikovan mu je Vernike Korsakovljev sindrom pa je preporučeno da mu izdržavanje kazne bude obustavljeno na šest meseci. Njegov zahtjev za puštanje na slobodu je potom odbačen, a on je u februaru 2002. osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Mjesec dana kasnije, kada mu se pogoršalo zdravstveno stanje, ljekari su odlučili da mu nametnu liječenje. Podnosilac predstavke se naročito pritužio zbog ljekarske intervencije koju su vlasti preduzele protiv njegove volje 15. marta 2002. Kada je riječ o ljekarskoj intervenciji na koju se pritužio podnosilac predstavke, ESLJP je primijetio da član 3. Konvencije (Zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja) nameće državi obavezu da zaštiti fizičko blagostanje lica lišenih slobode, na primjer tako što će im pružiti potrebnu ljekarsku pomoć. Lica o kojima je riječ ipak ostaju pod zaštitom člana 3. od čijih odredaba nije mogućno nikakvo odstupanje. U ovom konkretnom slučaju ESLJP je konstatovao da je podnosilac predstavke bio pod stalnim zdravstvenim nadzorom u bolnici od kraja decembra 2001. godine. Do 15. marta 2002. ljekari mu nisu nametnuli nijedan vid liječenja, ali je tog dana konstatovao da je njegovo zdravstveno stanje pogoršano i utvrđeno je da su ljekarska intervencija i prisilno hranjenje neophodni. To znači da su ljekari poštovali njegove želje sve dotle dok je zdravstveno stanje podnosioca predstavke bilo zadovoljavajuće i da su intervenisali samo onda kada je ustanovljeno da je zdravstvena intervencija neophodna. Oni su tada postupili u interesu samog podnosioca predstavke nastojeći da spriječe da mu bude naneta nenadoknadiva šteta. Osim toga, nije utvrđeno da je cilj ljekarske intervencije bio da se on ponizi ili kazni. Iz cjelokupnog spisa predmeta može se vidjeti da se nikada nije ni postavilo pitanje primjene sredstava za sputavanje. ESLJP je stoga proglasio pritužbu neprihvatljivom kao očigledno neosnovanu prema članu 35. Konvencije (Uslovi prihvatljivosti).
Rappaz protiv Švajcarske 26. mart 2013. (Odluka o prihvatljivosti)
Podnosilac predstavke koji je bio u zatvoru zbog raznih krivičnih dela stupio je u štrajk glađu u nastojanju da se na taj način izbori za puštanje na slobodu. Tvrdio je da su domaće vlasti ugrozile njegov život time što su odbile da ga oslobode uprkos tome što je on odlučio da nastavi štrajk glađu. Takođe se pritužio da je odbijanje njegovog puštanja na slobodu predstavljalo nečovečno i ponižavajuće postupanje. ESLJP je predstavku proglasio neprihvatljivom kao očigledno neosnovanu ustanovivši da švajcarske vlasti nisu prekršile svoju obavezu da zaštite život podnosioca predstavke i da mu obezbede zatvorske uslove koji će biti u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem. Kada se konkretno radi o odluci da se podnosilac predstavke na silu hrani, ESLJP je zapazio da nije utvrđeno da je ta odluka sprovedena u delo. Takođe je zaključio da je odluka o kojoj je reč bila izraz medicinske potrebe i da je bila propraćena odgovarajućim procesnim jemstvima. Isto tako, nije bilo nikakvog razloga da se povjeruje kako bi, da je ta odluka stvarno primijenjena, način na koji bi to bilo učinjeno bio protivan članu 3. Konvencije (zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja).
Sinan Eren protiv Turske 10. novembar 2005
Podnosiocu predstavke dijagnostikovan je Vernike-Korsakovljev sindrom u oktobru 2002. usljed čega je suspendovano njegovo izdržavanje kazne. U januaru 2004. u ljekarskom izvještaju je zaključeno da više nije opravdano suspendovanje njegovog izdržavanja kazne iz zdravstvenih razloga i izdat je nalog za njegovo hapšenje. Podnosilac predstavke je pobjegao. Tvrdeći da je odluka o suspendovanju njegove kazne ukinuta na osnovu ljekarskog izvještaja koji nije imao nikakvu naučnu vrednost i koji je bio u očiglednoj suprotnosti sa prethodnim ljekarskim izvještajima podnosilac predstavke je, pre svega, istakao da on i dalje boluje od Vernike Korsakovljevog sindroma i da bi njegovo moguće vraćanje u zatvor predstavljalo povredu člana 3. Konvencije (Zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja). ESLJP je zaključio da nije bio povrijeđen član 3. Konvencije (zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja). ESLJP je naročito istakao da je stručna ljekarska komisija koju je on sam odredio i koja je podnosioca predstavke pregledala 11. septembra 2004 jednoglasno zaključila da podnosilac predstavke ne boluje ni od kakvih neuroloških ni neuropsiholoških poremećaja zbog kojih ne bi bio sposoban da živi u zatvorskim uslovima. ESLJP je mogao samo da se saglasi sa mišljenjem vlastitih eksperata i stoga je zaključio da time što bi podnosilac predstavke bio vraćen u zatvor ne bi bio prekršen član 3. Konvencije.
Svi prethodni slučajevi su povezani sa dobrovoljnim protestnim gladovanjem I predstavljaju značajan izvor prakse Evropskog Suda za ljudska prava kada je riječ o ovim I ovakvim slučajevima. Važno je znati da ukoliko su donosioci odluka adekvatno postupili prateći samu ,,Maltešku deklaraciju’’ ali I Krivični zakonik Crne Gore jer se radi o licu ili licima u Crnoj Gori, jasno je da ničija ljudska prava u skladu sa Evropskom Konvencijom o ljudskim pravima nisu niti bi mogla biti povrijeđena dok bi eventualno postupanje suprotno pozitivnim zakonskim propisima moglo dovesti do krivičnih postupaka protiv donosioca odluka u smislu ukoliko oni postupe nesavjesno a pod pritiskom javnosti.
Izvor – praksa Evropskog Suda za ljudska prava I ,,Malteška konvencija’’.
Autor:
mr Mitar Radonjić
*Ovaj članak je podržan od strane Ministarstva kulture I medija, u okviru konkursa za dodjelu sredstava iz podfonda za medije. Sadržaj članka je isključiva odgovornost portala Interno I ni u kom segmentu ne odražava stavove Ministarstva kulture I medija.