Arous je bilo idilično letovalište u sudanskoj pustinji na obali Crvenog mora. Ali ova glamurozna destinacija u stvari je bila baza izraelskih agenata sa tajnom misijom. Ti događaji inspirisali su novi Netfliks film – Red Sea Diving Resort – a stvarna priča još je zanimljivija.
„Arous na Crvenom moru, jedan predivan, drugačiji svijet“, stoji u kolor brošuri glatkih stranica, koja ga još naziva i „ronilačkim i pustinjskim centrom za rekreaciju u Sudanu“.
Ilustrovana slikama drap kućica na suncem obasjanoj plaži, nasmijanog para u ronilačkoj opremi i obiljem egzotičnih riba, reklama se razmeće „najljepšom, najčistijom vodom na svetu“. Kako padne noć – „nakon što izblede boje pejzaža“ – ukazuje se, kaže ona, „pogled na nebo od kog zastaje dah, osvijetljen milionima zvezda“.
Selo Arous, na obodu spektakularnih koralnih grebena i neobičnog nasukanog broda, čini se da je pravi san ljubiteljima ronjenja.
Pamfleti su odštampani u hiljadama primeraka i podijeljeni u specijalizovanim turističkim agencijama širom Evrope. Rezervacije su primane preko poslovnice u Ženevi. I vremenom su stotine gostiju otišli tamo na ljetovanje.
Bilo je to dugo putovanje. Ali jednom kad bi se našli u pustinjskoj oazi, uživali bi u prvoklasnim objektima, vodenim sportovima, dubinskom ronjenju i obilju svježe hrane i vina. Knjiga posetilaca bila je pravi katalog hvalospjeva.
A bila je zadovoljna i Sudanska međunarodna turistička organizacija. Iznajmila je lokaciju grupi ljudi koji su se predstavili kao evropski preduzetnici, a čiji je poslovni poduhvat doveo neke od prvih stranih turista u zemlju.
Jedina caka bila je u tome – a za to nisu znali ni gosti, ni vlast – da je ronilačko odmaralište Crveno more u potpunosti lažno.
Bio je to paravan koji su organizovali i ranih osamdesetih vodili više od četiri godine operativci Mosada, izraelske obaveštajne službe.
Koristili su ga kao paravan za izuzetnu humanitarnu misiju – spasavanje hiljade odbjeglih etiopskih Jevreja zaglavljenih u kampovima za izbjeglice u Sudanu i njihovu evakuaciju u Izrael. Sudan je bila neprijateljska arapska zemlja i to je moralo da se uradi tako da za to niko ne sazna, bilo na licu mjesta ili kod kuće.
„Bila je to državna tajna, niko o tome nije javno govorio“, kaže Ged Šimron, jedan od agenata koji je služio u selu. „Nije znala čak ni moja porodica.“
Etiopski Jevreji pripadali su zajednici zvanoj Beta Izrael (Kuća Izrael), čije je porijeklo obavijeno velom tajne.
Neki veruju da su potekli od jednog od takozvanih deset izgubljenih plemena drevnog kraljevstva Izrael ili od Izraelita koji su pošli sa sinom kraljice Šebe i kralja Solomona nazad u Etiopiju oko 950. godine p.n.e. Drugi misle da su pobegli poslije uništenja prvog Jevrejskog hrama 586. godine p.n.e.
Oni su se držali Tore, živjeli prema biblijskoj verziji Judaizma i molili se u sinagogama. Ali, milenijumima izolovani od ostalih Jevreja, vjerovali su da su poslednji preostali Jevreji na svetu. Autentičnost Beta Izraelaca potvrdili su glavni izraelski rabini ranih sedamdesetih.
Godine 1977. jedan od njihovih pripadnika, Ferede Aklum, pridružio se talasu nejevrejskih etiopskih izbjeglica koje su prelazile granicu u Sudan, bježeći od građanskog rata i nestašice hrane.
On je slao pisma humanitarnim organizacijama, moleći ih za pomoć, a jedno od njih uspjelo je da stigne do Mosada. Za tadašnjeg izraelskog premijera Menahema Begina – koji je i sam bio izbjeglica iz nacističke okupacije Evrope – svrha Izraela bila je da bude bezbjedno utočište Jevreja u nevolji.
Beta Izraelci nisu bili izuzetak i on je izdao naređenje obavještajnoj službi da preduzme nešto.
Kad ga je pronašao Mosadov agent, Ferede je poslao poruku nazad u svoju zajednicu, poručivši joj da su veće šanse da stigne u Jerusalim iz Sudana nego iz Etiopije, koja je imala strogo ograničenu emigraciju.
Ukazala im se prilika da ostvare san star 2.700 godina. I u periodu koji je uslijedio, nekih 14.000 Beta Izraelaca prevalilo je na nogama opasno putovanje od 800 kilometara zajedno sa milion drugih Etiopljana koji su tražili utočište širom sudanske granice.
Usput je stradalo oko 1.500 jevrejskih izbjeglica, koje su skončale u zapuštenim kampovima oko Gedarefa i Kasale ili bile otete.
Pošto javno deklarisanih Jevreja nije bilo u Sudanu, u većinski muslimanskoj zemlji, dobili su uputstva da ne govore koje su vjere kako bi se bolje uklopili među ostale izbjeglice i da ih ne bi uhvatila sudanska tajna policija.
Gotovo momentalno je organizovana operacija spasavanja malog opsega, tokom koje su etiopski Jevreji prebačeni iz Sudana u Evropu sa falsifikovanim dokumentima, a potom u Izrael.
Sudanska obala Crvenog mora, međutim, pružala je mogućnost intenziviranja operacije potpuno drugih razmjera.
„Obratili smo se za pomoć izraelskoj mornarici“, kaže agent visokog nivoa koji je učestvovao u misiji ali je tražio da ostane anoniman.
„Oni su rekli ‘u redu’, tako da je par Mosadovih agenata otišlo u Sudan tražeći potencijalne plaže za pristajanje brodova. Slučajno su naletjeli na napušteno selo na obali, usred nedođije.“
„Za nas kao da je palo s neba. Kad bismo mogli da se dočepamo tog mesta i malo ga dotjeramo, mogli bismo da pričamo okolo kako vodimo ronilačko selo, što bi objasnilo naš boravak u Sudanu, kao i zašto se muvamo baš oko plaža.“
Recimo, Amerikanci nisu znali za operaciju, pa tako nisu mogli ni da vazdušnim putem pomognu izvlačenje ljudi. To je uradilo izraelsko vojno vazduhoplovstvo.
Nakon što su ga 1972. godine dovršili italijanski preduzetnici, odmaralište se sastojalo od 15 bungalova sa crvenim krovovima, kuhinje i velike trpezarije koja izbija na plažu, lagunu i more.
Međutim, bez struje, pijaće vode pa čak i pravog puta, za Italijane se čitav projekat pokazao nemogućim i odmaralište nikad nije zvanično otvoreno.
„Veoma je teško voditi to mesto, ukoliko nemate Mosad da vam čuva leđa“, rekao je neidentifikovani agent.
Koristeći lažne pasoše, grupa agenata koji su se predstavili kao službenici švajcarske operativne kompanije otputovali su u Sudan, ubijedili vlasti u svoj poslovni predlog i iznajmili selo na tri godine za 320.000 dolara.
Prvu godinu proveli su renovirajući ga i postigli su sporazum sa lokalnim dobavljačima za svježu vodu i gorivo.
Odmaralište je bilo opremljeno i izraelskom tehnikom, uključujući klima uređaje, motorne čamce i vrhunsku sportsku opremom za vodu, sve prokrijumčareno u zemlju.
„Mi smo doveli jedrenje na dasci u Sudan“, kaže Ged, smješeći se. „Stigla je prva daska, a ja sam znao da jedrim, tako da sam podučavao goste. Drugi Mosadovi agenti su se predstavljali kao profesionalni instruktori ronjenja.“
Regrutovali su i petnaestak pripadnika lokalnog osoblja, uključujući spremačice, konobare, šofera i kuvara, kog su preoteli iz jednog hotela.
„Platili smo ga duplo“, kaže neimenovani operativac.
Niko od osoblja nije znao pravu namjenu odmarališta niti da su njihovi bijeli menadžeri Mosadovi špijuni.
Agentkinje su dobile zaduženje da vode mesto na dnevnom nivou, jer se smatralo da će to biti manje sumnjivo.
Skladištu ronilačke opreme nije bilo pristupa. U njemu su se krili radio uređaji, a agenti su ih koristili za redovan kontakt sa štabom kod kuće u Tel Avivu.
Nakon što bi tokom dana namirio potrebe gostiju, odred bi pod okriljem noći često odlazio do tačke sastanka 10 kilometara južno od Gedarefa.
„Govorili bismo osoblju da idemo na nekoliko dana do Kartuma ili da se sastajemo sa švedskim medicinskim sestrama iz bolnice u Kasali“, kaže Ged.
Oni bi pokupili grupe etiopskih Jevreja, koje bi iz kampova prokrijumčarili takozvani Odbornici – šačica Beta Izraelaca regrutovanih za taj posao.
„Etiopski Jevreji nisu bili unaprijed upozoravani na akciju, jer nismo smjeli da rizikujemo da se pročuje za nju“, kaže Ged. „Nisu znali čak ni da smo Izraelci. Govorili smo im da smo plaćenici.“
Odatle, konvoj kamiona sa desetinama izbezumljenih izbjeglica vozio se naredna dva dana – 800 kilometara – usput izbjegavajući da bude otkriven na brojnim kontrolnim punktovima mješavinom lukavstva, podmićivanja, a povremeno morajući i da probije blokadu na silu.
Tokom pauza, pokušavali bi da umire prestravljene putnike.
„Kad bismo im dozvolili da sednu u šofersku kabinu i dodirnu volan, našli bi se na sedmom nebu“, kaže Ged u svojoj knjizi Mosadov egzodus. „Bilo je fantastično videti koliko su srećni što dvadesetoro dece mogu da dijele komad žvake. Gledali su nas kao da smo stvorovi iz svemira.“
Kad bi stigle do plaže, sjeverno od turističkog sela, izraelske mornaričke specijalne snage stigle bi na obalu u gumenim čamcima, pokupile izbjeglice i vozile ih još sat i po do mornaričkog broda INS Bat Kalim koji ih je čekao na pučini.
Brod bi ih potom prevezao do Izraela.
„Neprestano smo bili u opasnosti“, kaže neimenovani operativac. „Znali smo da ako bilo ko od nas bude otkriven, završićemo obješeni na gubilištu u centru Kartuma.“
To im se zamalo i desilo u martu 1982. godine, kad su ih tokom treće takve operacije, usred prebacivanja, na plaži spazili sudanski vojnici. Vjerovatno misleći da se radi o krijumčarima, vojnici su ispalili hice upozorenja – ali su gumeni čamci koji su nosili Etiopljane uspeli da pobegnu.
Nakon toga, odlučeno je da su morske evakuacije suviše riskantne, te je smišljen novi plan.
Agenti su dobili zaduženje da nađu odgovarajuće mjesto u pustinji za sletanje aviona C130 Herkules. Izbjeglice će biti tajno prebačene iz zemlje vazdušnim putem.
Za to vrijeme, Izraelci su nastavili da vode ronilačko odmaralište i zabavljaju goste. Selo Arous već je steklo popriličnu reputaciju i glas o njemu samo se širio.
„U poređenju sa ostatkom Sudana, nudili smo hiltonovske standarde“, kaže Ged, „a radilo se o predivnom mjestu, zaista je izgledalo nešto kao iz Hiljadu i jedne noći. Bilo je nevjerovatno.“
Odmaralište je među raznolikom klijentelom imalo i egipatsku vojnu jedinicu, grupu britanskih SAS-ovih vojnika, strane diplomate iz Kartuma i sudanske zvaničnike – a niko od njih nije znao pravi identitet domaćina.
Jedan njemački vojni ataše rekao je Gedu da se u životu dobro proveo na raznim mjestima, „ali nikad kao ovde“.
Selo Arous postalo je toliko uspješno da je počelo da donosi profit koji je omogućio da postane samoodrživo, što je predstavljalo veliko olakšanje za knjigovođe kod kuće u Mosadovom štabu. Dio novca zarađenog od gostiju korišćen je da se kupe ili iznajme kamioni koji su prevozili izbeglice.
Novine širom svijeta objavile su vijest 5. januara 1985. godine i Sudan je naprasno obustavio sve letove I smim tim evakuaciju izbjeglica. Javno je poricao svaku umešanost, odbacujući optužbe da je sarađivao sa Izraelom u „cionističko-etiopskoj zavjeri“.
Mosad je nastavio da vodi odmaralište, sačuvavši ga kao paravan za svaku slučaj.
Uprkos pauzi u operacijama spasavanja, agenti su i dalje morali da se nose sa prilivom gostiju, a Ged je čak opozvan sa odmora u Izraelu da bi organizovao zabavu za Božić i Novu godinu.
Spolja se atmosfera mijenjala. „Od januara 1985. godine, mogao sam da namirišem u vazduhu da se sprema državni udar“, kaže Ged.
Nije mu trebalo dugo. Šestog aprila 1985. godine, vojni oficiri svrgli su generala Nimeirija. Bio je to sljed događaja koji je operativce u selu doveo u direktnu opasnost.
Nova vojna hunta bacila se na otkrivanje Mosadovih špijuna, pravih ili izmišljenih, kako bi povratila poštovanje u arapskom svetu.
Šef Mosada izdao je naređenje da se odmaralište evakuiše. Uradili su to već sledećeg dana, u tajnosti.
„Nas šestoro napustilo je ronilačko selo u dva vozila pred zoru“, kaže jedan od agenata, koji je tražio da ostane anoniman. „C130 je sleteo na severu, na mjestu koje ranije nismo koristili. Ušli smo u njega i došli kući.“
„U selu je još bilo turista“, kaže on. „Vjerovatno su se probudili narednog dana da bi otkrili kako su ostali sami u pustinji. Lokalno osoblje je bilo prisutno, ali niko drugi – instruktor ronjenja, direktorka, i tako dalje, svi bjelci su preko noći nestali.“
Kad je avion sleteo u vazduhoplovnu bazu blizu Tel Aviva, izvezli su se iz njega u istim onim vozilima u kojima su ušli u avion, a koja su i dalje nosila sudanske tablice.
Poslije iznenadnog odlaska agenata, ronilačko selo je zatvoreno.
Izvor: BBC
mr Mitar Radonjić
*Ovaj članak je podržan od strane Ministarstva kulture I medija, u okviru konkursa za dodjelu sredstava iz podfonda za medije. Sadržaj članka je isključiva odgovornost portala Interno I ni u kom segmentu ne odražava stavove Ministarstva kulture I medija.