Albanske zastave, podgrijane priče o Mladiću, botovi na mrežama i isti nacionalistički eksponenti koji se bude čim treba zapaliti atmosferu. Ako vam ovo ne liči na 2020, onda ste zaboravili kako počinje politički požar.
Naravno, moje je da ukažem šta primjećujem sa analitičkog aspekta, a na nekim drugima je da vide ima li elemenata za procesuiranje!
Ne tvrdim da je dokazano da je jučerašnje isticanje albanskih zastava dio neke centralno organizovane operacije. Ali tvrdim nešto drugo: u ovakvom trenutku takve stvari nisu bezazlene.
Jer Crna Gora je već gledala ovaj film.
Prvo simbol.
Onda provokacija.
Onda društvene mreže.
Onda botovi.
Onda „naš narod je ugrožen“.
Onda „njihov narod provocira“.
Onda istorija, mrtvi, zastave, četnici, partizani, 1918, 1941, 1990-e, 2020-ta!
I dok se građani svađaju, politički profiteri trljaju ruke.
To je ta matrica, koje mi je, da oprosti ,,pošten svet”, pun kufer!!!
I zato jučerašnji događaji, u kombinaciji sa već uzavrelom pričom oko smrti generala Ratka Mladića, moraju da budu razlog za oprez. Kada je društvo već nervozno, dovoljno je malo političkog benzina da se napravi velika vatra.
A benzina na društvenim mrežama očigledno ne manjka.
BOTOVI SU NOVA POLITIČKA ARTILJERIJA
Nekada su za proizvodnju nacionalne histerije trebali mitinzi, novine i televizije.
Danas je dovoljan telefon.
Jedan nalog objavi provokaciju.
Drugi je prenese.
Treći doda uvredu.
Četvrti „otkrije“ kako je sve to navodno dio neke velike zavjere.
Peti pozove na revanš.
I za nekoliko sati imate privid da cijela Crna Gora gori.
Možda ne gori Crna Gora,možda gore algoritmi?
Ali posljedice mogu biti stvarne.
Botovi i organizovano pumpanje sadržaja ne moraju da ubijede svakog čovjeka. Njihov posao je da proizvedu osjećaj da je bijes svuda oko nas.
Da svi mrze.
Da svi prijete.
Da „moramo odgovoriti“ – jer nestadosmo kao onomad!!!
I upravo tu počinje opasnost.
Jer čovjek koji misli da je okružen neprijateljima lakše pristaje na ono na šta u normalnim okolnostima nikada ne bi pristao.
SJEĆAM SE 2020-te, NIJE DAVNO BILA!
Zato ovo toliko podsjeća na 2020.
Sjećamo se Pljevalja.
Sjećamo se sjevera Crne Gore.
Sjećamo se atmosfere u kojoj su nacionalne tenzije postajale političko gorivo. Sjećamo se i ponašanja pojedinaca iz bezbjednosnog i političkog miljea koje je kod mnogih građana ostavljalo utisak da im takva atmosfera nije bila mrska.
I upravo zbog toga danas ne smijemo imati kratko pamćenje.
Ne treba nam nova 2020.
Ne treba nam nova nacionalna histerija.
Ne treba nam da se ponovo prebrojavamo.
Ne treba nam da se pitamo ko je „naš“, a ko „njihov“.
I ne treba nam da isti oni koji su godinama živjeli od podjela ponovo dobiju priliku da se predstave kao spasioci nacije.
Jer postoji jedna veoma stara politička fora:
prvo pomogneš da nastane problem, a onda se pojaviš da ga „riješiš“ – e pa zajebao si se, burazeru, ima nas koji nešto više pročitasmo od etikete na šamponu!!!
UVIJEK SE PROBUDE ISTI!!!
Čim nacionalna temperatura počne da raste, pojavljuju se isti prepoznatljivi eksponenti nacionalističkih ideja.
Uvijek imaju spreman odgovor.
Uvijek znaju ko je kriv.
Uvijek znaju ko je neprijatelj.
Uvijek imaju novu „istorijsku istinu“.
I uvijek imaju objašnjenje zašto baš sada treba da se svrstavamo.
Samo jedno pitanje nikada ne postavljaju:
Kome odgovara da se građani Crne Gore ponovo gledaju preko nišana nacionalnih identiteta?
Jer dok se mi svađamo oko zastava, neko drugi dobija ono što želi — politički prostor.
Dok mi jedni drugima brojimo krvna zrnca, neko drugi neće morati da odgovara za ekonomiju, korupciju, institucije i stvarne probleme građana.
Dok mi pričamo o tome ko je „veći Srbin“, „veći Crnogorac“ ili „veći Albanac“, običan čovjek ponovo postaje statist u tuđoj političkoj predstavi.
I to je možda i najveća pobjeda nacionalističke politike: kada građani zaborave da imaju mnogo više zajedničkih problema nego razloga za međusobnu mržnju.
Zato neću da nasjednem i molim moje pratitelje i čitatelje da ne nasjedaju na prizemne fore i fazone!!!
Neću da mrzim Albance zato što je neko okačio albansku zastavu.
Neću da mrzim Srbe zato što neko provocira srpski identitet.
Neću da mrzim Crnogorce zato što neko zloupotrebljava crnogorski simbol.
Neću da mrzim Bošnjake, Muslimane, Hrvate ili bilo koga drugog zato što je nekom političkom manipulatoru potreban novi neprijatelj.
Neću da budem bot u tuđem ratu, niti samo još jedna usijana glava u nizu!!! Dovoljno sam to bio!!
A možda je vrijeme da to kaže mnogo više ljudi.
Jer ako svaki put skočimo na svaku provokaciju, ako svaki put kliknemo na svaki huškački naslov, ako svaki put dijelimo sadržaj koji nas razbjesni prije nego što provjerimo ko ga je napravio i zašto — onda radimo upravo ono što neko možda i želi.
Mi postajemo gorivo.
Zato prije nego što podijelite sljedeću objavu koja vam govori da „oni“ dolaze po „nas“, zastanite deset sekundi.
Pitajte se:
Ko je ovo objavio?
Ko ovo širi?
Zašto baš sada?
Ko od ovoga dobija političku korist?
Jer možda problem nije samo u zastavi.
Možda je problem u tome šta neko pokušava da napravi od te zastave.
A ako je cilj ponovo zapaliti Crnu Goru, onda je najbolji odgovor vrlo jednostavan:
Nećemo biti publika. Nećemo biti botovi. Nećemo biti gorivo. Nećemo paliti Crnu Goru – drugu nemamo!!!
Jer smo 2020. već gledali šta se dogodi kada nacionalizam dobije politički megafon.
Ne moramo isti film gledati po ko zna koji out dok oni zavlače ruke do laktova u naše džepove!!!
dr sci Mitar Radonjić

