U Crnoj Gori se predugo glumi da je promjenom naziva institucija promijenjen i sistem. Nije. Promijenile su se table, funkcije i političke garniture. Mnogo toga ispod površine očigledno nije.
Zato pitanje nekadašnje Sedme uprave više nije pitanje istorije. Pitanje je šta je od njenog nasljeđa preživjelo i gdje se danas prepoznaju njegovi tragovi.
Jer država ne počiva na nazivima. Počiva na ljudima, procedurama, odgovornosti i kontroli.
Ako u njenom bezbjednosnom i pravosudnom aparatu i dalje postoje neformalne veze koje nadjačavaju institucije, lojalnosti koje su važnije od zakona i mehanizmi kojima se štite privilegovani — onda je tranzicija bila samo kozmetička.
A kozmetika ne mijenja karakter sistema.
Posebno je opasno kada se zatvorenost bezbjednosnog sektora koristi kao štit od javnosti i kontrole. Tajnost je nužna tamo gdje je štiti zakon. Ali tajnost ne smije postati paravan iza kojeg se kriju zloupotrebe, neformalni centri moći i odgovornost koja nikada ne stigne na naplatu.
Isto važi za pravosuđe.
Sudovi i tužilaštva ne smiju biti produžena ruka bilo čijih interesa. Ne smiju postojati privilegovani ljudi, nedodirljive biografije ni nevidljivi autoriteti kojima se institucije prilagođavaju.
Ako takve pojave postoje, one nisu samo relikt prošlosti.
One su prijetnja sadašnjosti.
Zato treba prestati sa dvije krajnosti: sa lovom na vještice i sa zavjerom ćutanja. Činjenice se utvrđuju, odgovornost je individualna, a institucije moraju biti provjerljive.
Neko je radio u nekadašnjoj službi? To samo po sebi nije krivica.
Ali prošla funkcija ne može biti ni doživotni imunitet.
Danas se mora odgovarati za ono što se radi danas.
Ko poštuje zakon — nema razloga da se plaši kontrole.
Ko je profesionalac — neka to potvrde rezultati.
Ko je zloupotrijebio položaj — mora odgovarati.
Ko je koristio državne informacije, veze ili funkciju za privatnu, partijsku ili kriminalnu korist — mora biti predmet istrage, ako za to postoje osnovi.
Tu nema prostora za sentimentalnost prema starim kadrovima, ali ni za političku osvetu.
Postoji samo jedno mjerilo: zakon.
Crna Gora više ne može sebi dozvoliti institucije koje imaju kratko pamćenje kada treba ispitati sopstvenu prošlost, a dugo pamćenje kada treba zaštititi sopstvene ljude.
Ne može se govoriti o evropskoj državi dok se iza zatvorenih vrata toleriše logika po kojoj „neki ljudi znaju kako se sistem radi“.
Sistem nije ničija privatna svojina.
Bezbjednosni sektor pripada državi.
Pravosuđe pripada zakonu.
A institucije pripadaju građanima.
Sve ostalo je uzurpacija.
Zato je vrijeme za ozbiljan rez: provjeru integriteta, snažan parlamentarni i civilni nadzor, otvaranje dostupnih arhiva, profesionalne bezbjednosne provjere i procesuiranje svake konkretno utvrđene zloupotrebe.
Ne zbog osvete.
Zbog države.
Jer najveća opasnost nije čovjek koji dolazi iz starog sistema. Najveća opasnost je sistem koji je naučio da preživljava promjene vlasti.
Takav sistem ne osvaja izbore.
On preživljava izbore.
I upravo zato je opasniji od svake političke partije.
Sedma uprava pripada prošlosti.
Ali ako su njeni obrasci, veze i metode zaista pronašli utočište u današnjim institucijama, onda više nemamo posla sa istorijom.
Imamo posla sa zarobljenom državom.
A zarobljena država ne treba novi naziv.
Treba oslobađanje.
Jer smrad ne nestaje zato što otvorimo prozor. Nestaje tek kada pronađemo izvor.