U crnogorskom pravosuđu već postoje slučajevi u kojima su optuženi za teška krivična djela izlazili iz pritvora uz višestruko manja jemstva. Zašto isti princip ne bi mogao biti primijenjen i u slučaju Mila Božovića?
Milo Božović već godinama čeka epilog postupka iz pritvora. Njegova odbrana sada ponovo nudi jemstvo – oko 1,4 miliona eura u nekretninama – kao garanciju da će se odazivati sudu i da neće pobjeći. Prema posljednjim dostupnim informacijama, o tom prijedlogu Viši sud još nije odlučio.
Pitanje koje se zbog toga nameće nije da li je Božović kriv ili nevin. O tome će konačnu riječ dati sud. Pitanje je mnogo jednostavnije: da li u Crnoj Gori isti pravni standard važi za sve?
Jer praksa pokazuje da su pojedini okrivljeni, čak i u predmetima koji su uključivali sumnje na organizovani kriminal i zloupotrebu službenog položaja, dobijali mogućnost da se brane sa slobode uz znatno manja jemstva.
Bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić, protiv kojeg je podignuta optužnica za stvaranje kriminalne organizacije i zloupotrebu službenog položaja, izašao je iz pritvora nakon što je potvrđeno jemstvo od 768.000 eura u nekretninama. Sud je ocijenio da ponuđeno jemstvo predstavlja dovoljnu garanciju da se neće dati u bjekstvo.
Dragan Kovačević je, takođe, uz ponuđeno jemstvo od nešto više od pola miliona eura, dobio mogućnost da se brani sa slobode. U njegovom slučaju radilo se o postupku koji je uključivao optužbe za stvaranje kriminalne organizacije i nezakonito prisvajanje državnog zemljišta.
Dakle, nije riječ o tome da je jemstvo od milion eura nešto što crnogorsko pravosuđe ne poznaje. Naprotiv. Postoje slučajevi u kojima je sud prihvatio višestruko manje iznose.
A onda dolazimo do Mila Božovića.
Njegovo ranije ponuđeno jemstvo od 1,305 miliona eura Viši sud je odbio. Sada je ponuđeno još veće – oko 1,418 miliona eura.
I tu se javnosti nameće sasvim legitimno pitanje: šta je to što u Božovićevom slučaju predstavlja veću opasnost nego u slučajevima u kojima je sud procijenio da je jemstvo dovoljno?
Ako je cilj jemstva da garantuje prisustvo okrivljenog pred sudom, onda je logično pitati na osnovu kojih konkretnih okolnosti sud procjenjuje da ni više od milion eura nije dovoljna garancija za Božovića, dok su u drugim predmetima prihvatani iznosi od 500.000 ili 768.000 eura.
Naravno, svaki predmet je poseban. Sud nije dužan da automatski prihvati jemstvo samo zato što je ono prihvaćeno nekom drugom okrivljenom. Pritvor se određuje i produžava na osnovu konkretnih okolnosti svakog postupka.
Ali upravo zato javnost ima pravo da dobije jasno obrazloženje.
Koji su to konkretni razlozi zbog kojih Božović, uprkos ponuđenom jemstvu od oko 1,4 miliona eura, ne može da se brani sa slobode?
Ako postoje činjenice koje ga razlikuju od drugih okrivljenih kojima je sloboda omogućena uz znatno manje iznose, onda ih treba javno i precizno objasniti.
Jer ako se u jednom slučaju kaže da je nekoliko stotina hiljada eura dovoljna garancija, a u drugom ni više od milion nije dovoljno, javnost prirodno želi da zna gdje je granica i po kojim kriterijumima se ona određuje.
Ne traži se privilegija za Mila Božovića. Traži se odgovor da li je princip isti za sve.
Ako je sud procijenio da postoje razlozi zbog kojih Božović mora ostati u pritvoru, javnost treba da zna koji su to razlozi.
A ako takvih razloga više nema, onda se postavlja još jednostavnije pitanje:
Ako su drugi mogli da se brane sa slobode uz znatno manja jemstva – zašto to pravo ne bi imao i Milo Božović?
U demokratskom društvu presuda ne smije zavisiti od javnog pritiska, političke pripadnosti ili medijske slike o okrivljenom. I upravo zato standard mora biti isti – za svakoga.