Bez sumnje, Samit EU-Zapadni Balkan је jedan od najznačajnijih političkih događaja u posljednjih nekoliko decenija. Sam dolazak predsjednika država pokazao je značaj i ulogu Crne Gore za evropski kontinent, a posebno za region.
Većinska Crna Gora je pokazala da je spremna da bude dobar domaćin i da smo sposobni da organizujemo događaje na najvećem nivou. Ako se država domaćin potrudi da bude dobar domaćin, onda je, po prirodi stvari, potrebno i da gost bude na nivou poštovanja kuće u kojoj boravi, bez obzira na to šta je na dnevnom redu. Poseban obzir treba da imaju komšijske, bratske i prijateljske države, što se moglo i čuti, osim u jednom slučaju, gdje je predsjednik Vlade Hrvatske iskoristio situaciju da saopšti ucjenjivački stav i iskaže nepoštovanje prema Crnoj Gori, što je nastavak i kontinuitet izjava zvaničnika susjedne Hrvatske, iz kojih se, nažalost, ne nagovještava želja ili potreba da se izgrađuje međusobno poštovanje i prijateljski odnos.
Nasuprot tome, Crna Gora je pokazala, pa vrlo često, bez kompleksa, pobjeđujući naš urođeni inat, ali i spremnost da zametnemo kavgu, da u pravom smislu hoće da prevaziđe neke ružne momente iz prošlosti i da se okrene našoj zajedničkoj budućnosti u Evropskoj uniji, kako bi našim budućim generacijama neke teške stvari iz prošlosti bile daleke.
Međutim, gospodin Plenković je juče iznio jedan ucjenjivački stav, veliko nepoštovanje Crne Gore, pa čak i namjeru da ponizi Crnu Goru i naše gostoprimstvo, zloupotrebljavajući svoju ulogu, odnosno ulogu Hrvatske na putu Crne Gore prema Evropskoj uniji.
Tražiti da se mijenja ime bazena u Kotoru je, u najmanju ruku, cinično, a bez ikakvih dokaza praviti od pokojnog Džimija Gopčevića nešto što nije bio, baš je mimo svih kodeksa i pokazatelj da se svjesno želi opstruisati, ali i pokazati je namjeta da se Crna Gora odrekne svojih velikih i časnih ljudi, da se lomi duh i kičma, te da se pokaže da, ako ćemo saglasnost Hrvatske, onda treba da raskinemo sami sa sobom.
Ako je pomenuo logoraše, onda je trebalo, u najmanju ruku, da izrazi žaljenje i izvini se za monstruozna dešavanja u Lori prema našim građanima i da kaže da će Hrvatska obeštetiti porodice stradalih i pukim slučajem pretekle logoraše, kao pokušaj pomoći Crnoj Gori na evropskom putu.
Ne, Plenković je nastavio sa nabrajanjem o brodu Jadran, što je najmanje od onoga šta su oni dobili i što im je ostalo od Jugoslavije, što je, opet kažem, daleko od dobrog komšijskog odnosa, a još dalje od prijateljskog. Ili je htio upozoriti da shvatimo da nas ne žele za prijatelje i da se više ne ponižavamo, što je veliko pitanje i za rukovodstvo Crne Gore i za svakog građanina.
Prevlaka je posebno pitanje, jer Hrvatskoj nije suštinski do tog parčeta zemlje, već da, kako oni misle, mogu da gaze po Crnoj Gori, otimajući za nas ne bilo koje parče, već duhovno parče zemlje i granice, naš zagrljaj sa morem i naš štit suvereniteta.
Plenković je juče prešao granicu i diplomatskog, ali i dobronamjernog komšije, dajući sebi za pravo da nam u kući ucjenjivački kaže šta hoće, jer je pregrubo shvatio svoju poziciju, našu zavisnost od Hrvatske i našu spremnost i želju da budemo dio Evropske zajednice, pa je namjerno, baš na ovakvom događaju, saopštio da nam je džaba sve ako ne ispunimo njegove zahtjeve.
Evropska unija mora da ima odgovor na ovakvo ponašanje i barijere, jer, ako nas želi u zajednici, onda ima i obavezu da nam sačuva dostojanstvo. Ali to prije svega moramo da uradimo mi sami, jer nije mudrost baš sve prihvatiti. To je onda trgovina sa svojom tradicijom, kako bismo živjeli sa više mogućnosti i para u džepu, a to baš nisu dozvolili drugi narodi, bez obzira na veličinu i brojnost.
Hoćemo u Evropu, ali ne poniženo, već ponosno, a svjesni smo da se mnogo toga mora promijeniti i treba, ali ne i uništiti suštinu.