Dvadeset dvije godine Crna Gora ne živi samo sa neriješenim ubistvom Duška Jovanovića.
Živi sa sramotom smrada truleži sistema.
Sa kukavičlukom ljudi koji su nosili uniforme, sjedjeli u foteljama i zaklinjali se u državu — a onda tu istu državu pretvorili u servis za dojavljivanje informacija onima koji su iz udobnosti svojih fotelja ubijali po Crnoj Gori, a i šire!
Zamislimo koliko smo jadno, bijedno i kukavičko društvo kad smo dozvolili da nam kriminalna bagra obučena u najskuplja odijela iz službe otjera časnog i hrabrog čovjeka poput ovog!
Jedini je u tom vremenu imao hrabrosti, a naučna titula i javni istup mi ne dozvoljava da jasno kažem kako mislim, da učini što niko nije smio!
Nije ćutao, nije uzeo pare, nije pljunio na uspomenu na svog prijatelja i zeta kao što su, očigledno, mnogi drugi!!!
I upravo tada je postao meta – on i cijela njegova porodica!
Jer čim je informacija predata vrhu tadašnjeg MUP-a, telefon tog čovjeka počeo je da zvoni.
Zvali su ga oni koji nijesu smjeli da znaju ništa. Oni ,,Belzebubovi izdanci“ noseći smrad svoje zlokobnosti! Oni koji su godinama gospodarili životom i smrću u ovom karikaturalizmu od države za koju sam bio spreman život da dam!
Tu prestaje svaka priča o “slučajnim propustima”.
Tu počinje priča o kukavicama unutar sistema, kažem kukavicama a rekao bih radije nešto rodno senzitivnije ali ipak ne mogu, kako prethodno objasnih!
Ne o mafijašima.
Od mafije se zlo očekuje.
Nego o kukavicama iz institucija koje su odavale informacije, štitile moćnike i crtale metu na čelu poštenog policajca.
Jer treba biti poseban oblik moralne bijede, karakternog šlajma i ljudskoh ispljuvka da izdaš čovjeka koji rizikuje sve zarad istine!!!
Treba biti posebno mali karakterni miš puvać da iz topline kancelarije pošalješ upozorenje onima kojih se istraga tiče, dok neko drugi poslije toga ide kući svojoj porodici ne znajući da li će živ stići!
To nijesu službenici države.
To su ljudi koji su prodali i uniformu i obraz i državu za mrvice moći i zaštitu svojih gospodara ne shvatajući da time postsju samo najobičnije cirkuske lutke koje služe Belzebubu i njegovim izdancima.
A nasuprot njima stoji jedan čovjek i njegova porodica koji nije imao armiju u crnim mantilima iza sebe.
Nije imao političku zaštitu.
Nije imao medijsku mašineriju.
Imao je samo ono što mnogi u Crnoj Gori nijesu imali, nemaju, a mislim da nikad neće ni imati — čast i ono što rekoh da ne pominjemo zbog javnosti!
I zato danas, poslije 22 godine, najveći ljudi u ovoj priči nijesu oni koji su godinama ,,duvali“ južnije od duše sa druge strsne Belzebubu i izdancima već ovih par ljudi koji su ostali nepokolebljivi i , po mom mišljenju, najveći među njima – policajac i njegova porodica koje i porodica ubijenog!
Ako mogu sebi dozvoliti kao neko ko te ljude ipak jako malo poznaje, zahvalio bih im se jer su mi pokazali kako je to biti častan, hrabar i nepokolebljiv, a najviše na tome što znam kako ću moje dijete vaspitavati i usmjeravati!
Opet ću ukazati na mizeriju onih koji su glumili hrabrost a odavali informacije, onih koji su se krili iza ,,nismo smjeli“, onih koji su se skrivali iza institucija a drugima metak pred čelo stavljali!
Takvi uvijek isto funkcionišu – nemaju znate čega već da povuku obarač, ali su prvi, kao i sve kukavice, da namjeste nekog i nacrtaju metu!
Godinama sam slušao tišinu oko ovog slučaja.
Godinama gledao kako se istina potiskuje, razvlači, relativizuje i gura pod tepih političkih interesa.
Ali postoje trenuci kada ćutanje postaje grijeh.
A meni je jedan od tih trenutaka bio pogled na suze brata i sestre ovog čovjeka tokom sinoćnje emisije Kontroverza sa Mladenom Stojovićem.
Postoji nešto duboko potresno kada gledate porodicu koja decenijama nosi teret nepravde dok država okreće glavu.
Kada shvatite da su ostavljeni sami protiv sistema koji je morao da ih štiti.
Gledajući suze ovih ljudi, a istovremeno hrabrost i nepokolebljivost koja se jasno vidi iz njihovog stava, nisam znao da li više suze teku meni ili mojoj supruzi!
I tada čovjek mora da odluči šta je.
Da li će biti još jedan nijemi posmatrač ili će makar riječju stati uz one koje je sistem pokušao da slomi?
Jer ostati nijem pred suzama ove porodice značilo bi postati saučesnik istog onog zida ćutanja koji 22 godine guši istinu i stvara dodatno breme na ledjima ovih ljudi!
Ne tvrdim da mogu promijeniti sistem ili bilo koga pravdi ali sigurno neću ćutati nego ću kao urednik portala Interno svakog dana i u svakoj prilici ukazivati na one kukavice koje odaju informacije, na one za koje se sumnja da rade za podzemlje a najviše o onim političkim zaštitnicima i pripadnicima onih mračnih službi koje izdanke i dan danas imaju svuda!
Jer vrijeme nije opralo njihovu sramotu, jad, kukavičluk i svu moguću bedastoću – učinilo je većom!
Ali – istina i pravda mogu kasniti godinama, može biti potiskivana, može biti zatrpana strahom i pritiscima ali kad – tad doći će po one koji misle da su pobjegli!
Ne – niste pobjegli, niti ćete. Ne samo u ovom slučaju, već i u svim ostalim u kojima ste živote ljudi uništili. Doduše, možda nećete zvanično odgovarati za svaki sli za Jovanovićev hoćete i to će biti satisfakcija zasve drige, jer je on bio personifikacija časnih, poštenih i hrabrih ljudi koje ste uništavali!!!