Dvadeset dvije godine od ubistva Duška Jovanovića, Crna Gora i dalje stoji pred istim pitanjem: da li država zaista želi istinu ili samo protok vremena?
Kao čovjek ličnog, pravnog i životnog uvjerenja, smatram da se ovaj predmet može pomjeriti sa mrtve tačke isključivo jednom radikalnom, ali nužnom odlukom – promjenom postupajućeg tužioca i povjeravanjem kompletne istrage jednom imenu, jednom čovjeku, sa punom odgovornošću i bez mogućnosti prebacivanja krivice na sistem, procedure i “nedostatak koordinacije”.
Jer, poslije 22 godine, više niko nema pravo da govori o složenosti predmeta. Ovdje je riječ o odgovornosti. I o volji.
U javnosti je odavno stvorena ozbiljna percepcija da dio tužilaštva ne štiti zakon, već počinioce i nalogodavce, ili makar svojim činjenjem i nečinjenjem doprinosi da predmet ide ka potpunom obesmišljavanju i zastari. Takva percepcija nije problem odnosa s javnošću – to je problem povjerenja u državu. A kada građani izgube vjeru da institucije žele pravdu, tada država gubi moralni autoritet.
Posebno zabrinjava činjenica da je, prema javnim izjavama Duškovog brata, slučaj policijski riješen. Ako je to tačno, onda ostaje samo jedno pitanje: zašto pravosudni epilog i dalje izostaje?
Da li postupajući tužilac ne zna?
Da li ne umije?
Da li neće?
Ili ne smije?
Svaki od tih odgovora jednako je porazan po pravni poredak Crne Gore.
Ubistvo Duška Jovanovića nije samo neriješeni zločin. To je test sposobnosti države da zaštiti istinu, slobodu riječi i elementarnu pravdu. I zato ovo pitanje više nije samo porodična tragedija niti samo novinarska tema — ovo je pitanje javnog interesa i dostojanstva države.
Jer država koja 22 godine ne može — ili ne želi — da rasvijetli ubistvo jednog novinara, šalje opasnu poruku da su moć i strah iznad zakona.