Bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović u svom najnovijem nastupu opravdano konstatuje da je termin „Milogorci“ dio jeftinog nacionalističkog repertoara čiji je jedini cilj negacija crnogorskog nacionalnog identiteta i delegitimacija obnove nezavisnosti iz 2006. godine. U tom dijelu, Đukanović je formalno u pravu. Međutim, ključno pitanje koje javnost s pravom postavlja nije šta taj izraz znači, već- zašto Đukanović na njega reaguje tek danas, a ne onda kada mu je taj narativ služio za cementiranje sopstvene nezamjenjivosti?
Istina je neumoljiva, dugogodišnjoj vlasti pod okriljem DPS-a i SDP-a u određenom periodu je itekako odgovarala personalizacija države. Teza „država, to sam ja“ građena je s ciljem da se svaka opravdana kritika sistema, korupcije ili kriminala proglasi napadom na samu Crnu Goru. Tek kada se nakon avgusta 2020. godine pokazalo da se bez Đukanovića i DPS-a može, te da država i njen suverenitet ne nestaju sa smjenom vlasti, pojam „Milogorci“ je izgubio funkciju političkog štita i ostao samo kao teret. Zato je ova reakcija zakasnjela i motivisana naknadnom pameću.
Suštinski problem leži u tome što je učinak vlasti od 2006. godine naovamo bio katastrofalno slab upravo na planu utemeljenja i zaštite crnogorskog identiteta, jezika, istorije i kulture. Pod plaštom navodne „građanske države“, kakva u teoriji ne postoji, jer su moderne države nacionalne sa građanskim ustrojstvom jednakosti pred zakonom, bivši režim je suštinski učvrstio ogoljenu partizokratiju. Umjesto snažnih i nezavisnih institucija koje bi bile brana svakom negiranju Crne Gore, vitalni sektori kao što su Ustavni sud, Vrhovni sud, Tužilaštvo, Policija, ANB i Vojska pretvoreni su u partijske feude. Kada se biraju poltroni umjesto profesionalaca, institucije postaju kule od karata koje se ruše pri prvom političkom potresu.
Najveća identitetska trgovina i istorijska greška dogodila se već 2007. godine, prilikom donošenja Ustava. Umjesto da se pretoči čista energija i kapital od 55,5% sa referenduma, ustavni tekst je postao predmet političke pijace između Ranka Krivokapića, Svetozara Marovića i Nebojše Medojevića.
Tada je iz preambule namjerno izbrisana dotadašnja istorijska odredba da je „Crna Gora država crnogorskog naroda i svih drugih koji u njoj žive“- model koji inače primjenjuju gotovo sve države na Balkanu. Kreatori takvog Ustava su namjerno zaboravili da se crnogorski narod vjekovima borio da očuva svoju slobodu i slobodu Crne Gore, i da taj narod nikada nikoga nije negirao niti bi to činio. Naprotiv, Crnogorci su sve druge narode i manjine uvijek smatrali ravnima sebi, izuzev onih koji bi nasrnuli na njihovu slobodu.
Zato bi zadržavanje te istorijske odredbe u preambuli savršeno korespondiralo sa građanskim uređenjem. Ono ni na koji način ne bi ugrozilo ravnopravnost građana, tim prije što je istorijski dokazano, a i popisima potvrđeno, da su Crnogorci narod sa tri vjere. Umjesto da se crnogorski identitet, CPC i kulturno nasljeđe trajno i ustavno utemelje, što bi bio garant jednakih prava za sve, srljalo se u ustavne kompromise kako bi se po svaku cijenu obezbijedila dvotrećinska većina. Rezultat tog trčanja bio je ustavni bućkuriš: proglašen je službeni jezik, a onda u istom članu relativizovan uvođenjem još četiri jezika u službenu upotrebu.
Isti šablon primijenjen je i na crkveno pitanje. Autentična Crnogorska pravoslavna crkva (CPC), obnovljena još 1993. godine, godinama je držana na margini dok se koketiralo sa SPC i mitropolitom Amfilohijem kojima je dato sve, zarad trenutnih političkih poena. Kada je Đukanović, opet partijskim dekretom na kongresu, odlučio da pravi neku „novu crkvu“, napravio je bumerang-efekat, podrio je i marginalizovao CPC, a SPC-u dao pogonsko gorivo za litije koje su na kraju i srušile njegov režim.
Zaboravilo se ono najvažnije: Crne Gore nema bez crnogorskog naroda, jer bi se bez njega izmijenila njena vjekovna istorija i, u konačnosti, poništio sam crnogorski identitet. Identitet države se ne brani prigodnim intervjuima iz opozicionih fotelja, već institucijama, prosvjetom i jasnom državnom strategijom. Pošto je Đukanoviću i njegovim saradnicima od 2006. godine preče bilo jačanje partije od jačanja države, Crna Gora je ostala bez identitetskog sidra. Izraz „Milogorci“ je nusproizvod upravo takve politike, pa je stoga Đukanovićevo čuđenje danas u najmanju ruku, licemjerno.
Crnogorski forum
Predsjednica, Jelena Marković